Za vikend sam kuhala kavu. Ne samo za sebe, nego za dvoje. Dvije salice vode, jedna..ne..dvije zlicice secera i nesto kave...Voda je uskuhala a ja sam sanjivo gledala u kuhinjsku napu i pokusala se prisjetiti kako je sve krenulo..
Zanimljivo je kako stvari pocinju vremenom dobijati svoj oblik i modelirati se, bez da mi ulazemo pretjerani napor. Nekad se jednostavno opustimo, pustimo da stvari idu svojim tokom i nadamo se da ce ispasti najbolje moguce po nas. Upavo to sam i ja napravila.
Prica je zapocela jednog hladnog, kisnog i tmurnog prosinca prije, ni manje ni vise, nego 5 godina. To razdobolje od 5 puta po 365 dana je potpuno dovoljno da upoznas svog zivotnog druga, ali kada se dogodi korak vise...zastanes.
Moj "zivotni drug" se nasao u velikom ratu sa stanarinom, rezijama, otplatom kredita i racunima za popravak auta, a ja sam spontano, bez trunke razmisljanja i kalkuliranja ponudila svoju salicu kave, svoj tanjur, svoj ormar i svoj krevet. Par dana balansirali smo izmedju moje "velikodusnosti" i njegovog ponosa a onda se on nasao sa kutijama u mom sada nasem hodniku.
Dok je unosio posljednje stvari iz auta, ja sam sjedila na kaucu i ...plakala.
Zamislite da se doselite kod nekog, puni planova, zelja, ideja, vjere u bolje sutra i iznoseci svoje kutije, u dnevnom boravku ugledate nekoga kog je taj vas dolazak - rasplakao.
Sjedila sam nepomicna na kaucu, gledala kroz prozor i plakala kao da dio mene nestaje. Sa svakom nanizanom kutijom oko mene su se utapale musice, komarci, gmizuci insekti a i ja sama.
Spremno je ponudio da sve te kutije opet stavi u auto i vrati se u svoj stari stana onda sam napokon progovorila.
Na moj monolog o svim zeljama za putovanjem, upoznavanjem novih ljudi, kultura, obicaja, ucenjem i usavrsavanjem, njegove usne razvukle su se u osmjeh.
Ironicno mi je obecao da se nece pretvoriti u baba rogu samo zato sta zivimo skupa, a ja sam obecala sama sebi da necu raditi drame.
Morao mi je svecano obecati da cemo putovati i dalje, nastaviti zivjeti kao i do sada i ne zaboraviti se smijati.
O daaa, uhvatila me panika, plakala sam cijelu tu noc pokrivena, sada, nasom zajednickom dekom i govorila sama sebi da se smirim. Osjecala sam se ko da mi je usao u moj prostor i uzima mi moj zrak, moj kutak i moj mir, ali sa druge strane sam osjecala neopisivu srecu sto je tu. Bilo mi je drago sto me moze pokriti po noci, ako ostanem bez pokrivaca, sto me moze poljubit prije odlaska na posao i sto smo nekako, napokon, mi postali mi.
U mojoj glavi su se sudarale oprecne misli. Borile su se, tako da sam ponekad mislila da svi oko mene cuju i vide taj pravi mali rat koji se odvija u mojoj glavi. Nekad sam plakala,nekad se smijala, a vecinu vremena sam sebe uvjeravala kako necija tudja iskustva bas i nemaju puno veze samnom.
Nakon nekog vremena, on je postao ja, moja salica za kavu je postala nasa, moj stan je postao njegov, a moj laptop je i dalje ostao samo moj.
Njemu, jednostavno, moramo kupiti drugi :)
jer ne mogu vjerovat u sto se sve ovo pretvara. Zasto nemamo dan "Otvorenih indexa" (kada cemo preseravajuce setat po gradu i dozlaboga se hvalit potpisima u indexu), "Otvorenih vrata naseg doma" (gdje cemo uz trep - trep mahat po stanu i pokazivat sofu od 26 000 kuna, stolicu od 5 000 kuna i dizajnersku salicu za kavu od 762 kune) te dan "Kave sa prijateljicama" u kojem cemo namontirane, namirisane, sa sljokicama na okicama, glossom na usnama i brdom bronzera hitati na kavicu sa prijateljicom, ne zato sto nam se bas pije kava...nego, pogadjate, zato sto to svi rade. To se mora. To je in. To je hit. To je super - uber naj naj i prekul.